ZAKONITOST DOKAZA PRIBAVLJENIH POSEBNIM ISTRAŽNIM RADNJAMA U SVIJETLU ODLUKA EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA
Autor/i: Mile Šikman,
Stranice: 141-162
UDK: 343.13(497.6); 341.231.14
DOI:
Apstrakt: Načelo zakonitosti podrazumjeva, ne samo, da posebne istražne radnje moraju biti precizno propisane zakonom, već i da su dokazi koji su njima prikupljeni zakoniti. To znači da Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama zakona (član 10. stav 2. ZKP BiH). Pored toga u primjeni ovih radnji dokazivanja izdvajaju se još i načela supsidijarnosti (ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi), srazmjernosti (srazmjera izme|u povrede sloboda i prava građana i težine krivičnih djela) i sudskog nadzora. Tako je Sud jedini organ koji odobrava kako primjenu ovih radnji, tako i kontrolu zakonitosti njihove primjene. Ipak, dosadašnja praksa primjene posebnih istražnih radnji (preko 14 godina) ukazuje na postojanje propusta u njihovoj primjeni, posebno u onom dijelu koji se tiče njihovog odobravanja. Sličnu praksu potvrdio je Evropski sud za ljudska prava u dva slučaja 2015. i 2016. godine (Dragojević protv Hrvatske i Bašić protv Hrvatske) u kojima je utvrdio povrede prava na privatnost i porodični život (član 8. EKLJP) s obzirom da u oba predmeta nalozi sudije istrage za sprovođenjem posebne dokazne radnje nadzora i snimanja telefonskih razgovora okrivljenih nisu bili valjano obrazloženi iako su prema izričitoj zakonskoj odredbi to morali biti. Pored toga, isti Sud je utvrdio u jednom drugom predmetu 2017. godine (predmet Matanović protiv Hrvatske) da je došlo do povrede podnositeljevog prava na poštovanje privatnog života (član 8. EKLJP) i povrede prava na pravično suđenje (član 6. EKLJP) zbog toga što nije imao pristup dijelu dokaza koji je prikupljen putem primjene tajnih mjera. Postavlja se pitanje koliko će navedene odluke Suda za ljudska prava uticati na aktuelnu sudsku praksu u Bosni i Hercegovini, posebno u pogledu obrazlaganja zahtjeva za primjenu posebnih istražnih radnji, uključujući i razloge za njihovu primjenu, ali i druga pitanja, kao što su česta primjena pojedinih posebnih istražnih radnji (npr. nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija), postupanje sa pribavljenim dokazima nakon okončanog krivičnog postupka i druga.
Ključne reči: posebne istražne radnje, dokazi, zakonitost, Evropski sud za ljudska prava
Reference:
– Bejatović, S., (2015), Krivičnoprocesni instrumenti efikasnosti borbe protiv kriminaliteta (normativni i praktični aspect), Pravna riječ, 12(44), 459-494.
– Bejatović, S., (2015), Kaznena politika i reforma krivičnog procesnog zakonodavstva Srbije, Kaznena politika kao instrument državne politike na kriminalitet, Banja Luka, Srpsko udruženje za krivičnopravnu teoriju i praksu, (7-36).
– Bojanić, I., Đurđević, Z., (2008), Dopuštenost upotrebe dokaza pribavljenih kršenjem temeljnih ljudskih prava, Hrvatski ljetopis za krivično pravo i praksu, 15(2), 973-1003.
– Govedarica, M., (2013), Dokazni postupak u krivičnom postupku Republike Srpske, Pravna riječ, 10(37), 621-634.
– Janković, D., Milovanović, I., (2015), Ocena zakonitosti dokaza u sudskoj praksi, Suđenje u razumnom roku i drugi krivičnopravni instrumenti adekvatnosti državne reakcije na krimnalitet, Zlatibor, Srpsko udruženje za krivičnopravnu teoriju i praksu, (544-558).
– Karas, Ž., (2012), Neka dokazna pitanja o razgovoru prikrivenog istražitelja s osumnjičenikom, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 19(1), 127-160.
– Kos, D., (2005), Bitna povreda odredaba kaznenog postupka – nezakoniti dokazi, Aktualna pitanja kaznenog zakonodavstva, Zagreb: Inženjerski biro, (1-36).
– Krapac, D., (2010), Nezakoniti dokazi u kaznenom postupku prema praksi Europskog suda za ljudska prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 60(3), Zagreb, Pravni fakultet, (1207-1240).
– Krapac, D., (2000), Kazneno procesno pravo, knjiga I, Zagreb: Informator.
– Krivični predmet: Okružni sud Banjaluka, br. Kpp-19/05 od 10. 06. 2005. godine.
– Martinović, I., Kos, D., (2016), Nezakoniti dokazi: teorijske i praktične dvojbe u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava, Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu, 23(2), 311-338.
– Obradović, B., Župan, I., (2011), „Plodovi otrovne voćke” u hrvatskom i poredbenom pravu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 18(1), str. 113-142.
– Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj AP 5409/10 od 27. februara 2014. godine.
– Pajčić, M., Valković, L., (2012), Presude Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske zbog povrede prava na pravično suđenje (članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 19(2), 751-794.
– Predmet Dragojević protiv Hrvatske, Zahtjev br. 68955/11. (15. januar 2015).
– Predmet Bašić protiv Republike Hrvatske, Zahtjev, br. 22251/13. (25. oktobar 2016).
– Predmet Matanović protivRepublike Hrvatske, Zahtjev, br. 2742/12. (4. april 2017).
– Presuda Suda BiH, broj X-K`-07/329 od 10.07.2008. godine.
– Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja, broj: S1 2 K 017089 16 K` 3 od 02.06.2016. godine.
– Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-K``-07-000 105 od 26.06.2007. godine.
– Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-K``-07-000 007 od 27.09.2007. godine.
– Presuda Vrhovnog kasacionog suda, Kzz 80/2014 od 27.02.2014. godine.
– Radulović, D., (2013), Pojednostavljene forme postupanja u krivičnom procesnom zakonodavstvu Crne Gore. Pojednostavljene forme postupanja u krivičnim stvarima – regionalna krivičnoprocesna zakonodavstva i iskustva u primeni. Beograd: Misija OEBS u Srbiji, (45-55).
– Savjet/vijeće Evrope, (2005), Komentari Zakona o krivičnom/kaznenom postpuku Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Savjet/vijeće Evrope i Evropska komisija.
– Savjet Evrope, (1998), Evropska konvencija o zaštiti osnovnih prava i sloboda. Strazbur, Savjet Evrope.
– Sadiković, L., (2002), Apsolutno zaštićena ljudska prava, Kriminalističke teme (1-2), 218-225.
– Simović, M., Simović, V., (2016), Krivično procesno pravo – uvod i opšti dio, Bihać, Pravni fakultet.
– Šikman, M., Bajičić, V., (2016), Uloga policije u dokazivanju krivičnih djela na glavnom krivičnom postupku, Pravna riječ 13(48), 573-596.
– Šikman, M., (2011), Organizovani kriminalitet. Banja Luka, Visoka škola unutrašnjih poslova.
– Škulić, M., (2015), Organizovani kriminalitet – pojam, pojavni oblici, krivična dela i krivični postpuak, Beograd: Službeni glasnik.
– Škulić, M., (2005), Prikriveni islednik – zakonsko rešenje i neka sporna pitanja, Bezbednost, 47(3), 373-397.
– Đurđić, V. (2013). Utvrđivanje činjenica u krivičnom postupku. Pravna riječ, (37), 475-488.
– Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Dostupno putem intenet sajta: https://uredzastupnika.gov.hr/print.aspx?id=315&url=print
– Visoki sudski i tužilački savjet Bosne i Hercegovine, (2006), Modul 1, Krivična oblast – Istražni postupak, Sarajevo, Visoki sudski i tužilački savjet Bosne i Hercegovine.
– Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13.
– Zakon o kaznenom postupku, Narodne novine, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14.